Nacionalno svetište Mátraverebély-Szentkút

Osnova svetišta je priča o čudesnom izvoru: prema predaji, roditelji nijemog dječaka doveli su svoje dijete do obližnjeg izvora, gdje je dječak pio vodu – i odmah progovorio. Ovaj događaj iz 11. stoljeća postao je početna točka hodočašća, koje je od tada popraćeno brojnim ozdravljenjima i obraćenjima.

Oko izvora je sagrađena kapela, a tijekom stoljeća su izgrađeni i samostan, gostionica te nekoliko hodočasničkih objekata. Današnja crkva svetišta impresivan je primjer barokne arhitekture iz 18. stoljeća.

Svetištem i danas upravljaju franjevački redovnici, koji osim duhovnog vodstva brinu i o očuvanju prirodne i kulturne baštine. Uz svakodnevne mise, ispovijedi i duhovne vježbe, posjetiteljima nude i socijalne i zajedničke programe.

Svetište Szentkút nudi duhovnu dubinu, kulturno otkrivanje i opuštanje u prirodi. Posjetiteljima su na raspolaganju smještajni kapaciteti, hodočasnički domovi, poučne staze te ugostiteljski objekti s lokalnim proizvodima.

Svetište se nalazi na području UNESCO-vog globalnog geoparka Novohrad–Nógrád, pa osim duhovnih vrijednosti ima i iznimnu geološku, ekološku i kulturno-povijesnu važnost. Okolni izvori, spilje, andezitna podloga i vulkanski oblici pružaju jedinstveno iskustvo planinarenja. Posjetitelji mogu istražiti povezanost prirode i vjere kroz tematske staze – primjerice, one povezane s legendom o Svetom Ladislavu.

Središnji sakralni predmet crkve svetišta Szentkút je kip Djevice Marije, koji je stoljećima u središtu štovanja vjernika. Barokni kip, bogato ukrašen, prikazuje Mariju s djetetom Isusom u naručju, zračeći majčinskom nježnošću i zaštitničkom ljubavlju – upravo onime zbog čega hodočasnici iznova posjećuju Szentkút.

Posebnost ovog kipa je što se njegove haljine redovito mijenjaju u skladu s liturgijskim blagdanima i razdobljima crkvene godine. Ova praksa nije samo estetska, već ima duboko duhovno značenje, izražavajući dostojanstvo blagdana i brigu žive zajednice.

Haljine izrađuje gospođa iz Ipolytarnóca, koja već godinama s velikom predanošću ručno šije odjeću za Marijin kip. Njezin rad nadilazi rukotvorstvo: ovaj čin je lijep primjer sudjelovanja lokalne zajednice u vjeri. Gospođa na ovo služenje gleda kao na poziv, čuvajući tradiciju pučke pobožnosti i obogaćujući svakodnevni život svetišta.

Promjenjive haljine kipa Djevice Marije za hodočasnike su vidljiv i opipljiv znak liturgijske godine, kao i dokaz da vjera nije muzejski predmet, već živa veza između Boga i čovjeka, prošlosti i sadašnjosti, zajednice i pojedinca.

Ova tradicija na dostojan način povezuje lokalni identitet, duhovnu dubinu i očuvanje rukotvorne baštine, čineći kip ne samo sakralnim simbolom već i živim primjerom održivog kulturnog turizma.